IZMEĐU RODITELJA I TINEJDŽERA, dr. Haim G. Ginott - knjiga i podsjetnik za roditelje koji su zaboravili svoje burne godine

preporuka pedagoginje Karmen Krstić

U životu svakog roditelja svane dan iznenadne spoznaje: "Moje dijete nije više dijete". Jedinstven trenutak zanosa i straha. A prisutna je i strepnja: više ga ne možemo zakriljivati od svih vjetrova. Više ne možemo stajati između njega i svijeta i štititi ga od životnih opasnosti. S neizbježivim izazovima odsada se mora suočiti bez naše pratnje.

Također je i prisutan konflikt. Naša je roditeljska potreba da budemo potrebni - njihova je tinejdžerska potreba da nas ne trebaju. Taj je konflikt stvaran; doživljavamo ga svakodnevno dok onima koje volimo pomažemo da o nama postanu neovisni.

To može biti naše NAJPLEMENITIJE  DOBA. Otpustiti kad želimo zadržati, zahtijeva krajnju velikodušnost i ljubav. Jedino su roditelji sposobni za tako bolnu plemenitost.

POGLAVLJA U KNJIZI :

1.  Oni i mi
2.  Pobuna i odgovor
3.  Primum non nocere
4.  Ljekoviti dijalog
5.  Kritika: Novi pristup
6.  Ljutnja bez uvrede
7.  Pohvala: Novi pristup
8.  U očima naše djece
9.  Društveni život : sloboda i granice
10. Malodobnički spolni životi ljudske vrijednosti
11. Auto, piće, droga
12. Učenje, rast, promjena

Neki isječci iz knjige:

-Valja prihvatiti činjenicu da će nam tinejdžeri , po prirodnom tijeku stvari, činiti neugodnosti, dodijavati, razdraživati nas, ljutiti i žestiti.

- Na te osjećaje imamo pravo- bez krivnje, žaljenja ili stida

- Smijemo izražavati svoje osjećaje, ali uz jedno ograničenje: bez obzira koliko ljuti bili, nećemo vrijeđati tinejdžerovu ličnost i karakter.

Što da učine roditelji kako bi ostali pri pameti i sve to časno  preživjeli? Poznata istočnjačka poslovica pred licem nevinosti preporuča opuštanje.

VRIJEME METEŽA

Mladenaštvo može biti vrijeme meteža i uzburkanosti, napetosti i oluje. Za volju učenja i odrastanja, pobunu protiv autoriteta i konvencije valja očekivati i tolerirati.

Mladenaštvo djece za roditelje je tegobno vrijeme. Nije lako promatrati kako se milo dijete pretvara u tvdoglava maloljetnika. Posebno je teško otrpjeti pojavljivanje i nestajanje nepriličnih radnji kao što su grickanje noktiju, kopanje nosa, žvakanje usnica, bubnjanje prstima, lupkanje stopalima, pročišćavanje grla, škiljenje, šmrcanje, trzanje i sve vrste grimasa. Mučno je gledati mladića kako leži na krevetu, bulji u prazno i satima presavija komad žice. Zbunjuje promatrati njegova promjenjiva raspoloženja  ili slušati beskonačne pritužbe. Iznenada, ništa mu nije po volji. Kuća je bijedna, auto za smeće, a mi staromodni.

Život postaje niz svakodnevnih živciranja. Stare bitke oživljuju. On se bori ustajući ujutro i bori se odlazeći navečer u krevet. Zaostaje u učenju i kupanju. Pun je protuslovlja: jezik mu je grub, ali je ipak prestidljiv  da bi se presvlačio u svlačionici. Govori o ljubavi, ali će ga majčin zagrljaj natjerati  u bijeg kao da mu je život u opasnosti.  Prepirati će se i izmotavati, neće se obazirati na naše riječi. Ali iskreno će se iznenaditi kad se njegovim lakrdijanjem mi osjetimo povrijeđenim. Na utjehu nam je što u njegovoj ludosti postoji sustav. Njegovo ponašanje odgovara njegovoj razvojnoj fazi. Svrha je mladenaštva da odriješi osobnost. Njegova je ličnost podvrgnuta traženim promjenama : od organizacije (djetinjstvo) preko dezorganizacije (mladenaštvo) do reorganizacije (zrelosti). Adolescencija je doba ljekovite ludosti u kojem svaki tinejdžer mora iznova izgraditi svoju ličnost. On se mora osloboditi dječjih spona s roditeljima , utemeljiti novo prepoznavanje svog položaja i pronaći svoju vlastitu osobnost. 

Iako to ne priznaje, njemu je potrebna naša pomoć. Naše pomaganje mora biti nezamjetljivo i profinjeno.

SMJERNICE ZA POMOĆ

1. Prihvatite njihovo nezadovoljstvo i nespokoj

Mladenačko doba ne može biti doba neprestane sreće. To je doba neizvjesnosti, sumnje u sebe , patnje. Nekorisno je upitati tinejdžera: Što je to s tobom? Zar ne možeš mirno sjediti ? Što te odjednom spopalo? Na takva pitanja nema odgovora. Taman i da ih zna , on ne može reći: Čuj, mama razdiru me sukobljeni osjećaji. Guše me bezumni porivi. Izgaram u žudnjama koje ne poznajem»

Roditelji mogu pomoći mireći se s njegovim nespokojem, poštujući njihovo osamljivanje i prihvaćajući njegovo nezadovoljstvo. Kao što reče pjesnik Halil Džubran: «  U ime istinskoga dobra ne pitajte razgolićene gdje su im haljine, ni beskućnike što zadesilo im je dom.

2. Ne pokušavajte biti preuviđavni!

Tinejdžeri ne žele trenutno razumijevanje. Uskomešani sukobima, osjećaju se jedinstvenima. Njihovi im osjećaji izgledaju novi, osobni, privatni. Nitko se još nije osjećao baš tako. Uvreda je kad im se kaže:  «Točno znam kako se osjećaš. U tvojoj sam se dobi osjećao jednako». Rastužit će ih što su ispali tako prozirni, tako naivni, tako jednostavni, dok  se ćute  

složenima, tajanstvenima  i nedokučivima.  Osjetiti kada je tinejdžeru potrebno razumijevanje, a kada nerazumijevanje, vrlo je osjetljiv i težak zadatak. Tužna je istina : koliko god bili mudri, u tinejdžerovim očima  ipak ne možemo ostati ispravni  ni u kojem duljem razdoblju.

3. Razlikujte prihvaćanje od odobravanja!

Podnosimo mnogo, ali dopuštamo malo. Liječnik  ne odbija pacijenta jer ovaj krvari. Iako je neugodno, prema takvu smo stanju snošljivi, njega se ne ohrabruje niti dočekuje dobrodošlicom. Ono se jednostavno prihvaća. Slično tome , roditelji mogu prijeći preko neprilična ponašanja, iako ga ne odobravaju.

Razdražen sinovljevom dugom kosom, jedan je otac rekao: « Žao mi je sine. Kosa je tvoja, a želudac moj. Tu kosu mogu podnijeti  nakon doručka, ali ne prije njega. Dakle, molim te, doručkuj u svojoj sobi.

Ovaj odgovor je prikladan. Otac je pokazao obzir prema osvojim osjećajima. Sinu je pak ostavio slobodu da nastavi  sa svojim neugodnim, ali  bezazlenim buntovništvom. Da je odobrio dugu kosu, uništio bi joj vrijednost kao znaku samostalnosti i pobune. A mladi bi pobunjenik svoje ponašanje mogao nadomjestiti kakvim mnogo štetnijim.

4. Ne oponašajte njihov jezik i držanje!

Govori gđa «A»: Ovaj sam tjedan otkrila da činim nešto dobro. Kćerka i ja upustismo se u dug razgovor o majkama i  kćerkama. Ispričala mi je kako je njezina najbolja prijateljica vrlo nesretna  jer se njezina majka  sa njom natječe u «stasu i izgledu. « Ona je vrlo privlačna  i odijeva se po najnovijoj modi. Ljepša je od kćerke  i nosi manje brojeve. U usporedbi s njom , kći  je priprosta seljanka. Zatim me kći nagradila lijepim komplimentom. Rekla je: « Majke bi morale pratiti modu samo do neke točke. Ti se,  mama, na primjer, odijevaš dobro. Izgledaš kao  majka, ponašaš se kao majka i govoriš kao majka.

5. Ne tražite im trunke u očima!

Kad roditelji postanu svjesni vlastite nesavršenosti često dolaze u iskušenje da savršensvo nameću svojoj djeci. Neki roditelji od toga prave životno pitanje. Čeprkaju po neugodnim činjenicama u ponašanju svog tinejdžera i rasčlanjuju majušne nedostatke njegova karaktera. Za njegovo vlastito dobro, vjeruju oni, treba ga upozoriti na manjkavosti koje ima. Takva će čestitost vjerojatno ubiti svaku komunikaciju između roditelja i tinejdžera. Nikome ne koristi ako mu se mane pljusnu u lice. Tinejdžeru je suviše zastrašujuće nositi se s ogoljenom stvarnošću osobnih nedostataka. Svraćajući mu pozornost na njih isto je kao zabljesnuti ga jakom svjetlošću. Njegove  će nesavršenosti postati jasnije nama, ali ne i njemu. Oči će mu se smjesta zatvoriti. Nema koristi od naglašavanja karakternih mrlja. Prisiljen da javno prizna  takve nedostatke, tinejdžer bi u sebi mogao izgubiti želju da ih ispravi. U okolnostima u kojima mane  postanu očigledne, naša je nedgodiva dužnost pomoći mu da prebrodi tekuću krizu. Dugoročna nam je zadaća osigurati mu odnose i iskustva koja ispravljaju karakter    i izgrađuju osobnost. Osnovna nam je dužnost navesti ga da živi u granicama svoga ljudskog potencijala. To se lakše postiže u tišini nego u galami.

6. Ne gazite im po žuljevima!

U svakog je tinejdžera neka nesavršenost na koju je prekomjerno osjetljiv. Svijet je obično primjeti, pa ga zadirkuje i ismijava.  Ako je tinejdžer nizak, zvat će ga mali, mališa, patuljak ili kržljo. Ako je visok i mršav, on je mahuna, kostur ili dugonja. Ako je gojazan, bit će deps, buco ili trokrilni. Ako je slabašan, zvat će ga bebica, mamin dečko ili pilence. Mladi tinejdžeri duboko pate zbog takvih nadimaka, pa i onda kada se pretvaraju da su ravnodušni. Najbolje je da roditelji ne peckaju svoga tinejdžera, čak ni u šali. Kad dolaze od roditelja, uvreda se urezuje dublje i traje dulje. Povreda može ostati i trajna.

Roditelji bi morali izbjegavati s tinejdžerom postupati kao s djetetom. Često im je drago posjetiti ga kako je bio malen  prije tek koju godinu. Pripovijedaju im o «dražesnim « događajima iz prošlosti: kako se plašio mraka i kako je smočio gaće baš na rođendanskoj proslavi.

Tinejdžeri mrze kada ih se podsjeća na djetinjstvo. Između sebe i djetinjstva žele napraviti odmak. Žele da ih se smatra odraslima, i roditelji bi njihovu želju morali podržavati. U tinejdžerskoj se nazočnosti moramo suzdržati od prisjećanja na njegovo rano djetinjstvo ili od pokazivanja njegovih fotografija kao golišavog jednogodišnjaka. Cijeli naš odnos s njim - molbe, kritike, nagrade ili stegu – trebali  bismo mu primjeriti kao mladome čovjeku, a ne kao starijem djetetu.   

7. Ne potičite zavisnost!

U mladenaštvu, zavisnost stvara neprijateljstvo. Roditelji  koji potiču zavisnost neizbježno izazivaju srdžbu.Malodobnici žude za samostalnošću. Što im više pomažemo da se osjećaju samodovoljnima, to su prema nama manje neprijateljski raspoloženi.Mudar roditelj sebe čini sve nepotrebnijim svome tinejdžeru. Dramu odrastanja promatra sa suosjećanjem, ali se odupire želji za prečestim upletanjem. Bez obzira na zabrinutost i pristranost, on svojem tinejdžeru, kad god je to moguće, dopušta da odlučuje svojom glavom i koristi vlastite snage. Njegov govor promišljeno obiluje izjavama što podupiru samostalnost:

     „ Izaberi sam“

     „Ti odluči o tome“

     „Ako tako želiš“

     „To je tvoja odluka“

     „Što god da odabereš meni odgovara“

Roditeljsko „da“ malom je djetetu ugodno.Tinejdžer, međutim, u stvarima  koje se tiču njegovog života, želi imati pravo zbora i izbora.

8. Ne žurite ispravljati činjenice!

Tinejdžer na ispravljanje često odgovara svojeglavošću. Postaje nedostupan, ništa mu se ne može dokazati, odlučno odbija da se na njega utječe  ili da ga se na bilo što prisili. Jedan je tinejdžer rekao: „ Postoji određeno zadovoljstvo kad si u krivu, koje dobra dječica nikad neće upoznati“

Drugi pak reče sljedeće:“ Znam da je moj otac u pravu. Ali volio bih kad bi s vremena na vrijeme i pogriješio“

A tinejdžer na terapiji pripovijeda“ Moj je otac rođeni unapređivač. Smeta ga kad vidi kako radim na svoj način. On ima uvijek svoj- bolji- postupak. Njegove se korekcije u moju pamet tetoviraju iglama mržnje. Ne podnosim očeve savjete. Čvrsto sam odlučio praviti vlastite pogreške.“

Roditelj oštra jezika ne može poučavati poštovanju činjenica. Istina samo za njegovu volju može za obiteljske odnose postati smrtonosnim oružjem. Nemilosrdna će istina uništiti ljubav. Neki roditelji pretjeruju u nastojanju da točno kažu kako, gdje i zašto su bili u pravu. Takav pristup ne može donijeti drugo doli gorčinu i razočarenje. Kad su gledišta neprijateljska, činjenice su neuvjerljive.

9. Ne narušavajte im privatnost!

   Tinejdžerima je privatnost potrebna, ona im omogućava  da žive vlastitim životom. Osiguravajući im privatnost, iskazujemo im poštovanje. Pomažemo im da se odriješe od nas i da odrastaju. Neki su roditelji preradoznali. Čitaju njihovu poštu i prisluškuju telefonske razgovore. Takva oskvrnuća  mogu proizvesti trajnu zlovolju. Tinejdžeri se razjare i ćute se prevarenima. Provala u privatnost u njihovim je očima nečasna uvreda. Kao što reče jedna djevojka: “Tužit ću svoju majku za zloupotrebu roditeljstva. Otključala mi je stol i čitala moj dnevnik.„

Poštivanje privatnosti zahtijeva odmak koji roditelji teško održavaju.

Oni žele bliskost i bratimljenje. Uza sve svoje dobre namjere, oni se nameću i dosađuju. Takva prisnost ne rađa uzajamno poštovanje. Da bi ono ojačalo, roditelji i i tinejdžeri moraju držati nekakvo odstojanje. Mogu „stajati skupa, ali ne preblizu“ Poštovanje podrazumijeva  svijest o našem tinejdžeru kao o različitom i jedinstvenom biću, odvojenom od nas. U krajnjoj rasčlambi, ni roditelj ni tinejdžer ne «pripadaju jedno drugom». Svatko pripada sebi. 

10. Izbjegavajte otrcane fraze i propovijedi!

Šesnaestogodišnja May priča: „ S majkom ne mogu razgovarati: postane pretjerano zabrinuta. Umjesto da mi pomogne, ona počne patiti. Oči joj se napune suzama, a lice joj govori: „Oh, siroto moje. To me boli više nego što boli tebe“ Kako biste mogli poželjeti pomoć liječnika koji je tako suosjećajan da pri pogledu na krv pada u nesvijest? Takva je eto, moja majka“.

Da bismo bili od pomoći, moramo naučiti biti suosjećajni- sposobni da iskreno odgovorimo na osjećaje i raspoloženja našeg djeteta, a da se njima ne zarazimo. Svome tinejdžeru moramo pomoći u njegovu bijesu, strahu i zbrci, a da i sami ne postanemo ljuti, prestrašeni i zbunjeni. Poštapalica „ kad sam bio tvojih godina „ tinejdžere smjesta čini gluhima, ili štogod još gore. Od naših moralizatorskih monologa oni se brane neslušanjem. Ne žele slušati kako smo mi bili dobri, dok su oni u usporedbi s nama loši. Taman da nas i slušaju, neće povjerovati da smo bili baš toliko marljivi, osjetljivi, pametni, štedljivi i uglađeni. Zapravo, vrlo im je teško uopće zamisliti da smo ikada bili mladi.

11. Ne pričajte u poglavljima!

Sedamnaestogodišnji Barry kaže : „Moja majka ne razgovara, ona drži predavanja. I najjednostavniju zamisao pokreće u  zamršenu istragu. Pitam je nešto kratko, ona odgovara nadugo. Izbjegavam je. Njezini mi govori uzimaju suviše vremena. Volio bih da govori u rečenicama i odlomcima, a ne u poglavljima.“

Leroy (18) priča : „Moj otac nije sposoban biti blizak ljudima. Njegov govor nije nikad  govor osobe osobi, već uvijek stajališta i stajališta. On prosuđuje unaprijed. Sve razvrstava  i slaže u pretince, i ostaje strancem čak i nama, vlastitoj djeci... On govori, ali ne komunicira.Poučava i popuje i prizemljuje svaki razgovor.“

12. Ne procjenjujte ih dok su prisutni!

Roditelji se često prema tinejdžerima odnose kao da su ovi gluhi. O njima, u njihovoj nazočnosti, govore kao da su objekti. Ocjenjuju im prošlost i pretkazuju budućnost. Na taj način stvaraju samoispunjavajuća proročanstva:“Alfi je rođen kisela lica. On je pesimist po prirodi.Uvijek je to bio i uvijek će to biti. Ako mu pružiš  dopola napunjenu čašu vode, primjetit će samo onu praznu polovicu. Bruce je , s druge strane rođeni optimist: Naiđe li na izmet, odmah će potražiti konja.Ne možeš ga obeshrabriti. On će daleko dogurati. Klara je pak ni tu ni tamo. Ona je sanjalica. Uvrgla se u tetu Emily, pjesnikinju. Ona živi u svom svijetu“.

Ovakve su ocjene opasne. Djeca su sklona tome da prihvate uloge koje im dodjeljuju roditelji.

13. Ne rabite nasuprotnu psihologiju!

Tinejdžeri se često žale kako ih roditelju izluđuju. Petnaestogodišnja Berta pripovijeda: „ Dođem kući u dobru raspoloženju. Nakon deset minuta pomahnitam. Moja majka zna kako će me ščepati za gušu. Kad želi da se ponašam pristojno, veli: Nikad se nećeš promijeniti“. Kad mi da netražen savjet, doda: „ Badava se s tobom mučim. Nikad nečeš naučiti“.  Ova je pritužba opravdana. Roditelji ne bi smjeli na tinejdžere primjenjivati obrnutu psihologiju. To je nečastan pristup koji vodi u pakosno ponašanje i zlobne odnose. Pored toga, uvijek postoji zbiljska opasnost da će oni naše riječi čuti i prihvatiti.

14. Ne šaljite protuslovne poruke!

Tinejdžeri jako pate zbog roditeljskih poruka koje su zbrkane i protuslovne. Majka kaže petnaestogodišnjoj Molly:Naravno, možeš na ples. Dobro ćeš se zabaviti. No, ti me znaš. Nikad ne mogu zaspati kad odeš van. Dočekati ću te budna. “ Majčina je izjava dovela Molly u nemoguć položaj. Molly je prokleta ako ode na ples i prokleta ako ne ode. Ispod majčine dvolične poruke jest zbunjenost i jad. Kako bi izbjegao spor, roditeljska izjava mora nositi jednu poruku: Jasnu zabranu, blagohotnu dozvolu ili otvoren izbor.

Kad je četraestogodišnja Brenda zamolila dopuštenje da ide na zabavu, majka je odgovorila: Moram o tome razmisliti. Konačan odgovor dati ću ti ujutro. Podsjeti me u devet. “Majka je razmislila, raspitala se o zabavi i potom dobrostivo dala svoje dopuštenje. Rekla je: „ Čini se da će to biti lijepa zabava. Možeš joj prisustvovati, ako hoćeš.“ Majka je pomogla Brendi odabrati prikladnu haljinu i otpravila je uzbuđenu i sretnu.

15. Ne proričite!

  Mnogi se roditelji boje da njihovi tinejdžeri nikada neće sazrijeti. Glasno se zabrinjavaju za njihovu budućnost i propovijedaju im neka odrastu.

 „ Nikad nećeš zadržati posao ako ne naučiš na vrijeme ustajati“

 „ Nitko te neće zaposliti ako ne naučiš čitati. Ti si zapravo nepismen“

„ S takvim rukopisom nećeš biti u stanju potpisati ni ček za pomoć nezaposlenima. „

Koliko god čvrsto nastojali predviđati budućnost, ovakvi su roditelji gotovo uvijek poraženi. Kruta je činjenica  da mi svoje tinejdžere  ne možemo pripremiti za budućnost.  Možemo im samo pomoći da se nose sa sadašnjošću . Nema nikakve stvarne pripreme za većinu potresnih iskustava koje će tinejdžer morati proživjeti; Kad ga odbaci voljena, razočara prijatelj, prezru vršnjaci, izgnjave učitelji, uzdrma smrt rođaka ili prijatelja. Nema smisla mozgati o takvim mogućnostima.

Nezgodno je zaljubljenom dječaku reći: Čuj, ponekad se ljubav ohladi. Djevojka te može prevariti. Bolje  budi pripravan na to. “  Ili: Ne pouzdaj se toliko u jednog prijatelja . On te može iznevjeriti.Valja ih imati više , za svaki slučaj. Ili: Previše voliš tog psa. Što ako ugine?

Ne može živjeti vječno. Navikni se na tu mogućnost.“

Svaki tinejdžer mora pronaći vlastiti put, suočavajući se  sa svakom kriziom kako nadolazi. Naša tiha ljubav glavna mu je podrška. Savjet će biti odbačen, a rasuđivanje uzeto za zlo.  Čak će i blaga  upozorenja biti primljena kao osobna uvreda. Siguran u ljubav i poštovanje svojih roditelja, svaki se tinejdžer mora osmjeliti i na svoj put krenuti sam ....   

PRIMUM NON NOCERE – psiholozi imaju moto, što znači - prije svega, ne čini štetu“

Roditeljima treba slično pravilo. Ponajprije, ne poričite tinejdžerove opažaje. Ne prepirite se o njegovu iskustvu. Ne oduzimajte mu njegove osjećaje. I posebno, ne pokušavajte ga uvjeriti kako to što čuje, ili vidi ili osjeća, nije tako. Odgovor koji ne kritizira ostavlja mu slobodu  da preispita svoje odabire. Omogućava promjenu mišljenja bez gubljenja obraza.

RODITELJI KAO ODVJETNICI

Neki roditelji, iz straha da ga ne učine mekanim, odbijaju stati uz svog tinejdžera u njegovim neprilikama  sa svijetom. Odupiru se  prirodnoj sklonosti da mu pomognu jer vjeruju da će ga „tvrda škola“bolje pripremiti za život. Roditelj je djetetov odvjetnik. No, kao i odvjetnik, i roditelj djeluje u okviru zakona . Ne iskupljuje nečasne postupke, niti odobrava loše vladanje. Odvjetnik ne ohrabruje zločin. On optuženika ipak brani bez obzira na prekršaj. I u najtežim situacijama pokušava vidjeti olakotne okolnosti i pribaviti pomoć i nadu.  

EMOCIONALNA PRVA POMOĆ 

Kad  ih suosjećajan slušatelj prima s razumijevanjem, snažni osjećaji naginju slabljenju te gube svoju oštrinu. Pošto se dadne emocionalna prva pomoć, često je najbolje sljedeće akcije odložiti za poslije. Valja se oduprijeti izazovu da se komu odmah drži lekcija. Trenutačna intervencija može samo razbuktati sukob. Razriješiti incidente i uspostaviti mir lakše je kad se emocije ohlade i raspoloženje promijeni. U emocionalnim situacijama roditeljski odgovor tinejdžeru  mora biti drukčiji od bilo čijeg drugog. Stranac govori razumu: roditelj se obraća srcu.

KAKO SE LJUTITI?

1. Valja prihvatiti činjenicu da će nam tinejdžeri, po prirodnom tijeku stvari, činiti neugodnosti, dodijavati, razdraživati nas, ljutiti i žestiti.

2. Na te osjećaje imamo pravo- bez krivnje, žaljenja ili stida

3. Smijemo izražavati svoje osjećaje , ali uz jedno ograničenje: bez obzira koliko ljuti bili, nećemo vrijeđati tinejdžerovu ličnost i  karakter. Što ako bijes plane iznenada?                                                         

              Opišite što vidite!

              Opišite što osjećate!

              Opišite što valja učiniti!

              Ne napadajte osobu! 

POHVALA – NOVI PRISTUP

Većina  odraslih vjeruje  da svaka poštena pohvala djeci koristi. Roditelji i učitelji udjeljuju pohvale bez zadrške. Vjeruje se kako pohvale stvaraju povjerenje, povećavaju sigurnost, potiču inicijativu, motiviraju učenje, izazivaju dobru volju  i poboljšavaju međuljudske odnose. Ako se pohvalom sve to može postići, zašto ipak imamo tako mnogo nesigurne djece, učenika bez pobuda, nemotiviranih loših đaka, neizazvanih porekid astuduja i promišljenih prestupnika? Očito s pohvalom nije sve u redu. Prečesto nije ostvarila očekivanja.

Pohvala, kao i kritika, može biti razorna: « Ti si uvijek tako dobar. Ti si   uvijek tako plemenit. Ti si uvijek tako pošten. « Ovakve pohvale stvaraju tjeskobu. Stvaraju čovjeku obvezu da živi kako ne može. Nitko ne može biti uvijek dobar, plemenit i obziran. To ne bi bilo ljudski. Pohvala koja izražava osobnost ili karakter,  neugodna je i opasna. Pohvala koja opisuje nastojanja, dostignuća i osjećaje, korisna je i zdrava.   Ne ocjenjuj, već opiši!- glavno je geslo novoga pristupa pohvali. Ne ocjenjuj osobnost - bavi se osjećajima!. Opisuj osjećaje, ne procjenjuj karakter! Daj stvarnu sliku postignuća, ne slavi osobu! Neposredna  pohvala osobe, kao i sunčeva svjetlost, neugodna je i zasljepljujuća. Mlada se osoba nalazi u neprilici dok sluša kako je velika, sjajna , plemenita i skromna. Osjeća se izazvanom da to opovrgne. Zapravo se i očekuju da će se odreći barem dijela pohvale. Za osobu bi bilo porazno takvu hvalu prihvatiti javno. «Hvala ti, tetko Patricia!. Slažem se s tvojim mišljenjem da sam sjajan.» U stvarnosti, ne samo što će otkloniti pohvalu, već će imati i primisli glede hvalitelja. « Ako misle da sam tako velik, ne mogu biti baš puno pametni! »  Naše bi riječi morale jasno opisati što volimo i cijenimo u njegovu poslu, nastojanju, dostignuću , razmišljanju i ostvarenju. Opisujemo posebni događaj ili naročit osjećaj:

Korisna pohvala:» Hvala ti što si mi oprao auto.Sad opet izgleda kao novi. «

Nekorisna pohvala: «Baš si sjajan. Sjajan si perač auta. Ne znam kako bi bez tvoje pomoći.»

Korisna pohvala: «Hvala ti što si našao moju lisnicu. Jako sam ti zahvalan.»

Nekorisna pohvala : «Ti si uvijek tako pošten». 

Iz ovakvih će poruka tinejdžer zaključiti: Ja sam voljen. Mene se cijeni. Poštuju me. Sposoban sam». Ovakve  zaključke on će možda   potiho donositi opet i opet. Ovakvi iskazi, u sebi ponavljani, uvelike određuju čovjekovu sliku o sebi i svijetu uokolo.

Sedamnaestogodišnja Nana razgledala je izlog. Zabuljila se u jedan skupi kaput. Uto začuje nesmiljen glas: « Imaš dovoljno odjeće da bi mogla otvoriti svoj dućan. Novac ne raste na drveću, to znaš. Tvoj otac teško zarađuje za život. Ovako ne možemo vezati kraj s krajem.»

Ozračje se učas sledilo. Nanino se lice objesilo. Hladno je pogledala majku i prkosno rekla: « Ti mi ne bi kupila skupu odjeću ni da si milijunerka». Majka odvarti: « Dosta tih gluposti; hajdemo na ručak». Vukući noge i puna bijesa Nana je slijedila majku u gostionicu. Raspoloženje između kćeri i majke nepopravljivo se pokvarilo. Da su naručile i najfiniju hranu prijala bi im poput otrova.

Ovaj je događaj zaslužio drukčiji završetak. I uz ograničeni džep, roditelj se može potruditi da bude srdačan i suosjećajan. Majka je mogla reći: «Željela bih da nam budžet dopusti kupovinu tog kaputa. Tvoje se srce izgleda zanijelo za njega». Što nije mogla u stvarnosti, majka je mogla pokloniti u mislima. Ovakav odgovor, kad je iskren i stvaran, našem maloljetniku može biti utješan. Međutim , sebičan odgovor i smicalice znaju se osvetiti.  

PROČITAJTE JOŠ KORISNIH SAVJETA  U NASTAVKU OVE KNJIGE : Društveni život: sloboda i granice, Maloljetnički spolni život i ljudske vrijednosti, Auto, piće, droga...

 EPILOG

I život teče iz dana u dan.

Roditeljstvo je beskrajan niz sitnih događaja, povremenih sukoba i naglih zapleta što traže odgovor. Odgovor nije bez posljedica: utječe na osobu, ili dobro ili loše.

Karakter naših tinejdžera oblikuju ljudi i okolnosti. Njegove značajke se ne mogu poučavati izravno: nitko ne može čestitost poučavati po poglavljima, hrabrost u dopisnoj školi ili čovječnost putem pošte. Odgoj zahtijeva prisutnost  koja pokazuje i doticaj koji priopćuje. Tinejdžer uči ono što proživi i postaje ono što iskusi. Njemu je naše raspoloženje poruka, stil suština, a postupanje proizvod.

Mi želimo da nam tinejdžer bude čovjek, ljudsko biće sa suosjećanjem, obvezama i hrabrošću, osoba čiji život vodi jako srce i poštena obzirnost. Da bismo dostigli ove ljudske ciljeve, trebamo ljudske metode. Ljubav nije dostatna. Oštroumnost je nedovoljna. Dobri roditelji potrebuju znanje. Kako to znanje zadobiti i kako se njime koristiti glavni je sadržaj knjige »Između roditelja i tinejdžera» .

Nadam se da će ova knjiga pomoći roditeljima i tinejdžerima u prevođenju željenih ideala u svakodnevni život.

AUTOR