Povodom Dana kruha – dana zahvalnost za plodove zemlje dobro je znati da postoji knjiga jednog od naših najprevođenijih književnika, Predraga Matvejevića upravo posvećena toj temi – kruhu i pripadajućim plodovima zemlje.

Pobliže informacije o knjizi koja je kod nas izašla 2009. godine (izašla je i u Italiji i već dobila nagradu, Matvejevićeve je inače sveučilišni profesor u Rimu) mogu se naći na ovoj poveznici.

S internetskih stranica iz knjige smo preuzeli dva odlomka, dio iz prvog poglavlja "Kruh i tijelo"

te dio naslovljen kao

Kruh Svetog Pavla, Predrag Matvejević

Kruh svetog Pavla

Dug i težak bijaše put u Damask, na kojem se Šaul, protivnik kršćana, preobratio i postao apostolom kršćanstva – svetim Pavlom. Putovao je u karavani, da izbjegne opasnosti. Ni s kim nije razgovarao, znajući da Nabatejci ne vole osobito Izraelce te da je bolje ne otkrivati im svoje židovsko podrijetlo. Pješačeći od pustinja Judeje do oaza Jerihona, hranio se beskvasnim kruhom, lukom i plodovima. U dolini Jordana, duboko ispod morske razine, uspijevaju sočne i ukusne datulje koje su kadre nadomjestiti pogaču. Kušao ih je. Zadržao se nedugo u Hipposu, uz Galilejsko more – tu je pripreman dobar kruh, s mekom korom i prozračnom sredinom, poznat nadaleko. Šaul je u svojoj naprtnjači ponio popudbinu za slijedeće dane.

Bilo je naporno uspinjati se uz visoravan Golana. Vrhovi Merona i Hermona navode pogled da se vine u visine, k nebu. Tu se, u dolini Horân, putniku ukaza Krist – od jakoga svjetla što je izbijalo iz njegova lika, Šaul-Pavao obnevidje. Vid mu uskoro povrati – očne je kapke, vjerojatno, oblagao toplom lepinjom, kao što su to savjetovali stari vidari. Tko zna je li se usput zaustavljao u gradovima zvanim Kanatha i Suveida da se ponovo snabdije. Hitao je prema koritu rijeke Barade što napaja okolne oaze i poji svježom vodom Damask. Taj grad, na raskrsnici putova koji vode do Anatolije, Arabije i Mezopotamije, silaze prema Jeruzalemu i nastavljaju se morem do Delosa, bijaše u ono doba sklon poganskim običajima i izložen helenskom utjecaju. Uvjeta za kršćansku propovijed u njemu nije bilo. Budući svetac je morao potražiti posla da preživi i ostane samostalnim. Počeo je izrađivati šatorska krila od navoštenoga platna, vezati ih i napinjati. Nažuljao je ruke tako da je mogao pisati samo krupna slova (Gal 6, 11). Dlanove je oblagao tijestom umiješenim s vodom Barade, koja je smatrana ljekovitom.

Mnogo je pretpostavki u vezi s putem u Damask, jedina izvjesnost je sam taj put. I, na tome putu, kruh kojim je budući svetac krijepio tijelo, beskvasan. Obraćajući se kasnije Korinćanima, sveti Pavao ih je svjetovao da “svetkuju blagdan ne sa starim kvasom, niti s kvasom zloće i pokvarenosti, nego s beskvasnim kruhom čistoće i čestitosti” (I Kor 5,7-8).

U povijesti kruha ta priča nije našla mjesta. A i povijest kršćanstva više govori o ukazanju Krista na putu za Damask nego o beskvasnom kruhu, tijelu Kristovu kojim se obraćenik Šaul hranio.

Fotografije:
Mirisa Tokić, IV. A - Kruh kao nekad (6 fotografija u 2. i 3. redu)
Anđela Horvat, I. C - Klasje i klipovi (prve tri fotografije)